Jeremiah 18

1Riječ koja dođe Jeremiji od Gospoda govoreći: 2Ustani, i siđi u kuću lončarevu, i ondje ću ti kazati riječi svoje. 3Tada siđoh u kuću lončarevu, i gle, on rađaše posao na svom kolu. 4I pokvari se u ruci lončaru sud koji građaše od kala, pa načini iznova od njega drugi sud, kako bijaše volja lončaru da načini.

5Tada dođe mi riječ Gospodnja govoreći: 6Ne mogu li činiti od vas kao ovaj lončar, dome Izrailjev? govori Gospod; gle, što je kao u ruci lončarevoj, to ste vi u mojoj ruci, dome Izrailjev. 7Kad bih rekao za narod i za carstvo da ga istrijebim i razorim i zatrem; 8Ako se obrati narod oda zla, za koje bih rekao, i meni će biti žao sa zla, koje mišljah da mu učinim.

9A kad bih rekao za narod i za carstvo da ga sazidam i nasadim; 10Ako učini što je zlo preda mnom ne slušajući glasa mojega, i meni će biti žao dobra koje rekoh da mu učinim.

11Zato sada reci Judejcima i Jerusalimljanima govoreći: ovako veli Gospod: evo spremam na vas zlo, i mislim misli na vas; vratite se dakle svaki sa svojega puta zloga, i popravite putove svoje i djela svoja. 12A oni rekoše: nema ništa od toga, nego ćemo ići za svojim mislima i činićemo svaki po misli srca svojega zloga.

13Zato ovako govori Gospod: pitajte po narodima je li ko čuo tako što? grdilo veliko učini djevojka Izrailjeva. 14Ostavlja li snijeg Livanski sa stijene moja polja? ostavljaju li se vode studene, koje teku?

15A narod moj mene zaboravi, kadi taštini, i spotiču se na svojim putovima, na starijem stazama, da hode stazama puta neporavnjena, 16Da bih obratio zemlju njihovu u pustoš, na vječnu sramotu, da se čudi ko god prođe preko nje i maše glavom svojom. 17Kao ustokom razmetnuću ih pred neprijateljem; leđa a ne lice pokazaću im u nevolji njihovoj.

18A oni rekoše: hodite da smislimo što Jeremiji, jer neće nestati zakona svešteniku ni svjeta mudarcu ni riječi proroku; hodite ubijmo ga jezikom i ne pazimo na riječi njegove. 19Pazi na me, Gospode, i čuj glas mojih protivnika. 20Eda li će se zlo vratiti za dobro, kad mi kopaju jamu? Opomeni se da sam stajao pred tobom govoreći za njihovo dobro, da bih odvratio gnjev tvoj od njih.

21Zato predaj sinove njihove gladi i učini da izginu od mača, i žene njihove da budu sirote i udove, i muževi njihovi da se pogube, mladiće njihove da pobije mač u boju. 22Neka se čuje vika iz kuća njihovijeh, kad dovedeš na njih vojsku iznenada; jer iskopaše jamu da me uhvate, i zamke namjestiše nogama mojim. A ti, Gospode, znaš sve što su naumili meni da me ubiju, nemoj im oprostiti bezakonja ni grijeha njihova izbrisati ispred sebe; nego neka popadaju pred tobom, u gnjevu svom radi suprot njima.

23